Smokva – voćka izašla iz raja

104

Smokva (Ficus carica) je jedna od najstarije gajanih voćarskih kultura. U Bibliji se pominje kao voćka obećane zemlje, Egipćani su je gajili na velikim površinama, a kao najveći stručnjaci za smokvu važili su stari Grci i Rimljani.

Suptropske sorte smokve, koje potiču iz Azije, razmnožavaju se korenovim izdancima i reznicama. Korenovi izdanci se vade u jesen posle opadanja lišća ili u proleće pre početka vegetacije. Izdanci izvađeni u jesen sade se u kvalitetnu zemlju i ostave da prezime na mestu gde nema mraza. Izdanci izvađeni u proleće sade se odmah na stalno mesto. Ako je zemljište u koje će se saditi smokva kamenito ili peskovito, oko korena se rasturi malo humusa. Voćku je potrebno dobro zalivati.

Reznice se odvajaju posle opadanja lišća i tokom zime se čuvaju u vlažnom pesku ili prporištu. Od tih reznica se u proleće seku komadi dužine dvadesetak centimetara i sade u zemlju, ali tako da iznad površine viri deo dugačak dva-tri centimetra. Ako je saksija ili sanduk u toploj vlažnoj atmosferi, reznica će se brzo ožiliti. Biljke koje tokom leta ojačaju, u jesen se sade na stalno mesto. Kraće reznice mogu se ožiliti, ali teže.

Smokva može da podnese suva i krečna zemljišta, sušu i uzgoj bez obrade, ali tada daje sitne i nekvalitetne plodove. Počinje da rađa u drugoj ili trećoj godini, retko u četvrtoj. U hladnijim krajevima smokvu bi zimi trebalo zagrnuti i zaštititi od mraza.

Plod smokve je bogat A vitaminom, može da se suši, prerađuje u kompote i džemove, a može da se koristi i za pravljenje vina.

Izvor: dipl. inž. Tanja Živković, PSSS Niš

Foto: Pixabay


reklama