Selo Moravci kod Ljiga, administrativno u Kolubarskom okrugu, ali geografski u najzapadnijem delu Šumadije, podno Rudnika i Bukulje, na braniku je srpskog svinjogojstva. I to ne po rekordnoj proizvodnji, već po neobičnoj misiji koju ima.
Momčilo Aćimović savremen je domaćin koji istrajava u tome da od zaborava sačuva one vrste svinja koje smo nasledili od predaka, a ne neke iz belog sveta, koje su stranci napravili i odgajili.
Gazda Moma je Hercegovac poreklom, a njegova porodica koren pušta u Šumadiji, evo treći vek. Otkad pamti, ovde su se gajile moravke…
– Drugih svinja nije bilo, osim nešto malo resavki. Šezdesetih godina je, međutim, došlo sve drugo i ona je skoro nestala – priča za Agro TV Moma Aćimović.
I Aćimovići su u ozbiljnu proizvodnju prvo krenuli sa mangulicama, kojima su kasnije dodate moravke i resavke. A nabaviti moravku nije bilo lako – gazda Moma je morao po njih 2006. godine da ide sve do Stare planine.
– Išli smo do Kuršumlije i Podujeva da bismo je našli, a onda je ta naša moravka bila hit na Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu 2013. godine, jer ljudi su je zaboravili. A sa resavkom je dve godine kasnije bilo još interesantnije – jedna se krmača oprasila i bila direktno u Dnevniku RTV-a – navodi Aćimović.
Sremska crna lasa, mangulica, bila je izbor Aćimovića, iako ima svega dvadesetak odsto mesa – ostalo su mast i slanina.
– Ljudi su obično u zabludi i misle da je mangulica svinja koja nije masna, a upravo je suprotno. Ali ta mast je lakorazgradiva i mangulicine masne kiseline povoljno deluju na krvne sudove i nervni sistem ljudi koji je konzumiraju – rekao je Aćimović.
Mangulica je u Srbiji bilo dosta do pedesetih-šezdesetih godina prošlog veka, a inače ih ima u desetak zemalja, od Nemačke do Rumunije. Od nje je nastala i moravka, ukrštanjem sa šumadinkom i berkširom, koja je nastala u isto vreme kao i resavka, sredinom 19. veka.
Ove svinje su desetak odsto mesnatije od mangulice i do šezdesetih godina, odnosno industrijalizacije i uvoza belih svinja, othranile su Srbiju svojim mesom.
Radomir Savić sa Instituta za zootehniku Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, sa posebnom pažnjom je pratio razvoj situacije sa svinjama na imanju Aćimovića, jer stanje sa malobrojnošću autohtonih rasa svinja kod nas je zabrinjavajuće.
– Najstabilnije je stanje sa mangulicom, sa moravkom je nezadovoljavajuće, a resavka je kritično ugrožena. Ako se narednih nekoliko godina nešto ne preduzme, preti opasnost da nestane – kaže ovaj naučnik.
Aćimović ukazuje na to da je kod mangulica u Srbiji problem mali broj nerasta, ali i pogrešna ishrana.
– Kod bliskog srodstva, uginuća mogu da idu i do 40 odsto. Ljudi najčešće greše kod ishrane, jer ima onih koji misle da je dovoljno da puste svinjče u šumu i da će tako rešiti problem. A hrane u šumi za njih ima samo nekoliko nedelja godišnje – ističe Aćimović.
Doktor Savić za Agro TV skreće pažnju i na to da ljudi očekuju da dobiju reprezentativan primerak svinje za veoma kratko vreme, kao i da su prevelika očekivanja od „držanja na otvorenom”.
– Čak i u uslovima intenzivne prihrane smešama, mangulicu od stotinu kila ne možete očekivati pre nego što napuni godinu dana, jer ranije je to nemoguće. Što se tiče sistema „na otvorenom”, takav uzgoj je poželjan, ali ne može se računati na to da sama površina odradi svoje, ali i te životinje moraju da potpuno budu pod kontrolom – kaže Savić.
Autohtone rase svinja su u problemu u Srbiji, i ako želimo da ih održimo za pokolenja, moraju na tome da rade i proizvođači, i prerađivači, i država. Država već pomaže subvencijama, oko 27.000 dinara po grlu godišnje za autohtone rase, ali samo to nije dovoljno.
– Morale bi barem dve prerađivačke kuće da se bave isključivo preradom mesa autohtonih rasa i moramo da pravimo brend na tradicionalnoj tehnologiji – naglašava Aćimović, koji smatra da bi svaka seoska kuća u Srbiji trebalo da ima barem po jednu svinju od ove tri autohtone rase.
Savić dodaje da nisu bitni samo kvalitetno meso i njegov starinski ukus.
– Moramo brinuti i o animalnim resursima kao našoj tradicionalnoj vrednosti, ali i o bioraznolikosti i očuvanju autohtonih gena, jer ako se izgube, to je onda nepovratno – zaključuje Savić.
On insistira i na postavljanju samoodrživog sistema koji bi davao meso i polutrajne i trajne proizvode ujednačenog kvaliteta, kao što su to uspeli Španci sa šunkama od svoje iberijske svinje ili Italijani sa parmskom šunkom. U tom slučaju, i u Srbiji je budućnost svetla.
Izvor: 24sedam.rs/Agro TV
Foto: Agro TV