Iako urbano pčelarstvo u Hrvatskoj nije dozvoljeno, u Zagrebu za to pčele ne haju i bezbrižno zuje na Trgu bana Jelačića, oko Sabora ili u Maksimirskoj ulici. Po saznanjima Hrvatskog udruženja pčelara (HUP) „Pčelinjak“ i Pčelarskog dežurstva, na javnim površinama u užem centru hrvatske prestonice bez ikakvog nadzora obitava oko 500 zajednica pčela.
– Lani je u Zagrebu uklonjeno oko 150 rojeva, godinu pre više od 300 – navodi Dražen Jerman, predsednik Udruženja.
Rojevi se smeštaju u svetiljkama na glavnom gradskom trgu, bilo ih je na vratima Sabora, a pronađene su čak i u stajnom trapu jednog aviona.
Nedaleko od škola, u šupljini stabala u Maksimirskoj ulici, na samo pola metra od tramvajske pruge, mirno su živele zajednice kojih prolaznici nisu bili ni svesni.
– Toliko o opasnosti od pčela – kaže Jerman.
On pojašnjava da one ne napadaju ako ih ne dirate, ali će svoje stanište uvek braniti.
Ali, pčele u Zagrebu, odmila zvane „purgerice“, po njegovom iskustvu, izuzetno su mirne i pitome, naučene na ljude i vrevu. Zbog drvoreda lipa, dosta zelenih površina i cveća koje se kontinuirano zaliva pa nema prekida u vegetaciji, ova vredna bića u gradu sasvim prijatno žive.
– Ljudi odvajkada drže pčele u okviru svojih okućnica – govori Janja Filipi sa Univerziteta u Zadru.
Nekada je bilo uobičajeno ostavljati mesta na kućama gde se očekivalo da bi se mogle naseliti. Svaki dom koji su odabrale smatran je blagoslovenim.
Oduvek su važne za opstanak i razvoj čovečanstva, a njihovi proizvodi izuzetno su cenjeni. Osim toga, odlični su indikatori kvaliteta života, pa bi svako trebalo da bude srećan kad pronađe pčele u gusto naseljenim područjima.
Međutim, njihov život unutar hrvatskih gradova nije zakonski regulisan te ispada da „purgerice“ krše čovekova pravila.
– Pčela će u gradu uvek biti, bez obzira na zabrane. Uostalom, ja prva ne želim živeti tamo gde nema insekata – nastavlja Filipijeva.
Ona razume osećaj straha od uboda, ali „i psi su opasni pa ih ljudi šetaju gradom“.
Naime, ne pokušava se ozakoniti 70 košnica u dvorištu, već držanje tek jedne ili nekoliko zajednica i to u dogovoru sa komšijama.
Osim toga, ponovno uvođenje biološke raznolikosti u urbane sredine podstiče i Evropska unija.
Jerman kaže da je anketa među Zagrepčanima pokazala kako 80 odsto građana podržava urbano pčelarstvo, ali gradske strukture to još nisu prepoznale.
– Zabranom pčela u urbanom prostoru ljude se ne štite, već dolazi do ugrožavanja u smislu da su izloženi skrivenim zajednicama – uveren je univerzitetski profesor u penziji Nikola Kezić.
On podržava ozakonjenje znajući koliko rad s pčelama pomaže ljudima, pogotovo onima s poteškoćama. Nekima su pčele nasušna potreba, smatra on, pa je žalosno što ih propisi koče. Pčelarenje pruža niz dobrobiti za njih, ali i društvo u celini. Pčele u svakom pogledu deluju na čoveka pozitivno.
Oprašivači su ključni za funkcionisanje eko-sistema te bezbednosti proizvodnje hrane i lekova. Međutim, poslednjih godina pčelari širom sveta upozoravaju na gubitak velikog broja pčelinjih zajednica.
– EU ulaže ogroman novac u očuvanje autohtonih rasa – navodi Filipijeva.
Ona dodaje da ih u Evropi ima desetak rasa pčela, ali u pojedinim područjima zbog uvoza drugih rasa, te su se populacije značajno „zagadile“.
– U Hrvatskoj je autohtona siva pčela čija zaštita mora biti sveobuhvatna – smatra Jerman.
On upozorava da će u gradu uvek biti pčelinjih zajednica jer se ne mogu sve izmestiti. Zato trebaju pomoć ljudi. Dodaje da postavljanje pčelinjaka na siguran način uz obeležavanje mesta tablom, pruža mogućnost upozorenja onima koji se osećaju ugroženima. Apeluje na nadležne da što pre regulišu ovo pitanje za koje se struka zalaže već desetak godina.
– Beograd ubrzano razvija urbano pčelarstvo, u Berlinu se nudi brendirani gradski med kao suvenir. Što mi čekamo? – zaključuje Jerman.
Foto: Freepik