Orahov potkornjak

621

Pityophthorus juglandis – orahov potkornjak, vodi poreklo iz jugozapadnog dela Amerike i severnog Meksika. Vrsta je prvo put opisana 1928. godine, a do sredine devedesetih godina prošlog veka njen areal rasprostanjenosti bio je ograničen na zapadni deo SAD. Van granica američkog kontinenta, Pityophthorus juglandis je prvi put primećen 2013. godine u Italiji.

Imago je crvenkasto braon boje, dužina tela 1,5-2,0 mm. Mužijak pronalazi odgovarajuće stablo i kroz koru se ubušije do floema, birajući najčešće lenticelu ili ožiljak od lista pored koga se ubušuje. Posle bušenja kanala ispušta feromon kojima privlači druge jedinke. Odmah po ulasku ženke u primarni hodnik dolazi do kopulacije, posle čega ženka pravi materinske hodnike. Na kraju materinskog hodnika ženka poleže jaja i pokriva ih izmetom i opiljcima drveta. Po završetku embriogeneze pile se larve, koje prave hodnike upravno na materinske. Kad završi razviće, larva se pretvara u lutku na kraju hodnika. Orahov potkornjak ima dve generacije godišnje. Prezimljava ispod kore, najčešće u stadijumu imaga. Tokom prolećnih meseci, jedan deo odraslih ostaje u napadnutom stablu gde nastavljaju da se razmnožavaju, dok deo populacije napušta stablo i kreće u potragu za novim domaćinom. Insekti započinju let kad srednje dnevne temperature dostignu 18-19 stepeni, a završavaju ga kad temperatura padne ispod 17 stepeni. Prve generacije se mogu sresti od marta do sredine juna, dok druge generacije let započinju od sredine septembra do kraja oktobra.

Na kori napadnutog stabla oraha jasno se vide ulazni otvori čiji prečnik ne prelazi 1,5 mm. Kad se podigne kora napadnutog stabla, uočava se sistem hodnika koje su napravili odrasli insekti i larve tokom razvića. Hodnici su ispunjeni granulisanim izmetom insekata.

Ono što Pityophthorus juglandis čini još opasnijom šetočinom je simbioza sa gljivicom Geosmithia morbida. U pitanju je vrsta koja je relativno nedavno detektovana, a u „saradnji“ sa Pityophthorus juglandis dovodi do pojave raka oraha, a biljka domaćin, u proseku, odumire za tri do četiri godine.

Izvor: dipl. inž. Vladimir Kostić, PSSS Kraljevo

Foto: Ned Tisserat, Colorado State University, Bugwood.org, Whitney Cranshaw, Colorado State University, Bugwood.org, Steven Valley, Oregon Department of Agriculture, Bugwood.org


reklama