Proso je veoma zdrava namirnica, ne samo zbog svojih bogatih nutritivnih vrednosti, već i zbog toga što je bazna, a to nije baš uobičajeno među žitaricama.
Potiče iz Indije i ubraja se među najstarije poznate kulture. Ne sadrži gluten, a 15% sastava čine belančevine, zbog čega je idealna namirnica za vegeterijance. Obiluje magnezijumom, gvožđem, manganom, fosforom i kalijumom. Zbog gvožđa se posebno preporučuje onima koji imaju problem sa anemijom.
Upotrebljava se za prehranu domaćih pernatih životinja i kućnih ptica. Cela biljka se koristi za prehranu stoke, a zrno se u industriji upotrebljava za proizvodnju alkohola i piva.
Ukoliko nameravate da gajite proso, biće vam korisna informacija da mu je potrebno tokom vegetacije obezbediti temperaturu iznad 15 stepeni Celzijusa, jer se ispod te temperature rast i razvoj usporavaju. Proso ne trpi zasenjivanje, potrebno mu je puno svetlosti. Izuzetno je otporan na sušu, može da izdrži čak mesec i po dana bez vode.
Ipak, da bi biljka dobro napredovala i razvijala se, dovoljna količina vode je neophodna, a najbolje uspeva na dubljem, plodnom i strukturnom tlu. Može da se uzgaja na preoranim livadama i pašnjacima, a dobre pretkulture su mu zrnaste mahunarke i detelinsko – travne smese. On sam je dobra pretkultura za većinu drugih ratarskih kultura.
Priprema tla na kome će se zasejati proso vrši se tokom leta i jeseni, a nakon setve obavezno se obavlja valjanje zemljišta, kako bi se postigao što bolji kontakt između semena i tla. Početni rast i razvoj prosa je usporen, pa ga vrlo lako korov može prerasti. Zato je potrebno pravovremeno i delotvorno suzbijati korove. Žetva se obavlja kombajnima, a proso se suši i skladišti na isti način kao i pšenica. Suvo zrno se može čuvati jako dugo, jer se na njemu ne razvijaju plesni.