Rabarbara se naziva još i reobarbar, reventa ili rabarbar. Iako zapravo spada u povrće, u narodu se često naziva prvim prolećnim voćem, pre svega zbog svog slatko-kiselkastog ukusa, koji podseća na kombinaciju jagoda i zelenih jabuka. Nekada je bila neizostavna u vrtovima naših baka i prabaka, a danas je gotovo zaboravljena, i može se naći tek ponegde, sporadično.
Rabarbara je višegodišnja zeljasta biljka, koja se na istom mestu, obično u povrtnjaku, negde sa strane, može gajiti i do 30 godina. Prvi put se pominje negde u Kini, gde se uzgajala kao lekovita biljka, odakle je putevima svile i stigla u Evropu. Zanimljivo je da se u Evropi prvo koristila kao sredstvo za čišćenje, sve dok Francuzi nisu počeli da je koriste i za jelo, kao dodatak pitama.
Ova neobična biljka se odlikuje listovima velike lisne ploče, i debelim, dugim peteljkama ružičaste boje. U lišću je prisutan toksični antrakion, pa se za konzumaciju ne koristi liska, već mesnate peteljke. U vreme cvetanja, između listova se izdiže šuplja stabljika, sa veoma razgranatom belom cvasti. Ipak, pri gajenju u bašti, čim se pojavi pupoljak, otkidamo ga, kako ne bi iscrpljivao biljku.
Rabarbara je biljka umerene, više prohladne klime, veoma otporna na niske temperature. U jesen, kada se skrati dan i temperature padnu ispod 14º C, biljka odbacuje lišće, a zameću se spavajući pupoljci na rizomu. Za mirovanje su potrebne temperature niže od 10º C u trajanju od 12 – 16 nedelja. Pri pojavi kasnih prolećnih mrazeva, rabarbara može podneti do -4º C bez oštećenja . Zbog velike površine lišća, a samim tim i velike transpiracije, rabarbari je potrebno mnogo vlage.
Traži duboka, plodna zemljišta, dobrog vodnog kapaciteta, neutralne do blago kisele pH reakcije. Smeta joj prisustvo previsokih podzemnih voda, jer lako može doći do procesa truljenja. Iako na istom mestu može opstati i do 30 godina, obično period gajenja traje 7 – 9 godina, nakon čega se preporučuje plodored od bar 7 godina do novog ciklusa gajenja.
Pri zasnivanju novog zasada, neophodno je pripremiti zemljište dubokom obradom, uz zaoravanje organskih đubriva i startnih količina P i K (u zavisnosti od analize zemljišta). Nakon toga, organsko đubrivo se dodaje svake druge ili treće godine, međuredno, u jesen ili tokom zime.
U prvoj godini nakon sadnje, međurednom obradom se uništava korov i održava struktura zemljišta, a prema potrebi i navodnjava, naročito ako je zasad posađen u proleće. U sledećim godinama primenjuje se prva prihrana početkom vegetacije, na završetku berbe druga, a krajem leta treća. Kada se u rozeti pojavi zametak cvetne stabljike, on se mora ukloniti, kako bi se sprečilo iscrpljivanje biljke.
Rabarbara se razmnožava vegetativno i semenom. Razmnožavanje semenom, doduše, nije primenjeno u praksi, jer biljke ovako razmnožene nemaju tražena odgajivačka svojstva i uopšteno su slabije, pa je bolje razmnožavati deljenjem korena tokom mirovanja. Od biljaka koje imaju najdeblje i najukusnije peteljke nožićem odsecite deo rizoma sa 2 – 3 pupoljka. Ostavite ih dan-dva, da se prosuše, što će sprečiti procese truljenja. Sadi se u jarke, tako da se gornji deo reznice može pokriti sa 5 – 6 cm zemljišta. Razmak redova zavisi od bujnosti kultivara, a određuje se tako, da tokom leta zemljište bude sasvim pokriveno lišćem. Tako se bolje čuva vlažnost zemljišta i kontroliše korov. Ostavite biljku da nesmetano raste, a tek druge godine možete brati peteljke. Iako rabarbara podnosi hladne zime, ako je zima oštrija možete biljku u tom razdoblju prekriti slamom.
Listovi se beru ručno kada je liska potpuno razvijena. Peteljka se zahvati što niže i naglim pokretom ruke otkine, a zatim se otkine ili odreže liska i deo lisnog rukavca. U jednoj berbi beru se 2 – 4 lista po biljci. U prvoj godini berbe bere se 3 – 4 nedelje, a zatim ostavi da biljka razvije što više lišća. U kasnijim godinama bere se svakih 7 – 10 dana. U kontinentalnim područjima to je od sredine aprila do sredine juna ili kraja juna, u zavisnosti od temperatura. Mogu se postići prinosi od 20 – 40 t/ha.
Rabarbaru je izuzetno korisno posaditi u blizini zasada krompira, jer se na njoj skuplja smrdljivi martin, neprijatelj krompirovih zlatica. Ona takođe deluje odbojno na crvenog pauka i izazivače kile kupusa. Od nje se mogu spravljati bioinsekticidi koji odbijaju biljne vaši.
Koristi se za pripremu pita, kolača, džemova, pa čak i za proizvodnju vina.
Foto: Pixabay