Većina ljudi, kada pomenete glodare, prvu asocijaciju nađu u miševima i pacovima, koji su u najbolju ruku nesimpatični i štetni, uništavaju useve, prenose zarazne bolesti, a nekada su, podsećanja radi, prenosili crnu smrt – kugu. Od skoro tri hiljade vrsta raznih glodara, koji obitavaju na planeti Zemlji, postoji jedan mali simpatični dugorepi – veverica – koji je toliko umiljat nama ljudima da ga bez problema stavljamo na etiketu eurokrema, pastu za zube ili se nađe kao glavna uloga u crtaću.
Veverica je glodar koji je najviše prirastao uz srce ljudi, te se ta nevelika životinjica ponekad drži i kao kućni ljubimac, jer ako se uhvate kao mlade, mogu se pripitomiti, a ponosnom vlasniku taj zubati dugorepan prirediće mnogo radosti.
Veverice žive u čitavoj Evropi, u Sibiru i srednjoj Aziji, odnosno svugde gde ima drveća. Ova životinjica najviše voli senovite visoke šume, u kojima nalazi sklonište i obilje hrane. Ima vitko i zdepasto telo, može izrasti i do 40 cm, od čega skoro polovina otpada na rep, dok težina varira od 250 do 350 grama, što zavisi od klimatskih uslova i vrste hrane koju može naći u svom staništu. Iako naoko izgleda lagana, prosečnoj veverici nedeljno treba oko dva kilograma hrane, a glavne poslastice su joj lešnik i orah. Glavna stavka na meniju je šišarka jele i bora, pri čemu je najslađi deo onaj u jezgru. Osim toga, hrani se i gljivama, jagodama, grančicama i pupoljcima. Često jede i jaja, kao i manje ptice koje može da uhvati, a poznato je da ponekad nasrne i na veće ptice kada oseti veliku glad. Veverice ne podnose gorke plodove, kao što je badem. Ako pojedu samo dva ploda te biljke, lako se mogu otrovati i uginuti.
Kako samo ime kaže, veverica je životinja koja uživa u veranju, penjanju, i skakanju po drveću, u čemu joj nema premca, a to je moguće zahvaljujući jakim i oštrim noktima. Prednji par nogu kraći je od stražnjeg, a oči su simpatične, živahne, krupne i crne, dok na ušima pojedine podvrste imaju karakterističan čuperak. Veverica se lako prepoznaje po velikom i gracioznom repu, koji joj pomaže kada skače sa drveta na drvo, u čemu je veoma vešta, a te akrobacije pravi su praznik za oči. Boja dlake je u mnogobrojnim nijansama, od crvene do tamne. Zimi je kod nas tamnije boje nego leti, dok je u severnim zemljama uglavnom bela, zbog bolje kamuflaže. Živi u krošnjama drveća, a obično za stanište izabere napušteno gnezdo ptice ili razne šupljine u drveću, koje preuredi za svoje potrebe. Pari se više puta u toku godine, a ženka okoti do sedam mladunaca koji su slepi 12 dana. Mladunci sisaju oko četiri do pet nedelja, osamostaljuju se nakon osam nedelja, a punu polnu zrelost dostižu sa godinu dana života.
Veverica živi u svim našim šumama, posebno onim u brdskim predelima, a nije retkost ni da je vidite u gradu, po parkovima i drvoredima, posebno ako su posađeni bor, smrča ili jela. Osim što akrobatskim veštinama zabavlja decu, jer ima izrazito veselu narav, veverica se lako i brzo prilagodila urbanim uslovima, te je tako primećeno da neretko pravi svoje stanište u zapuštenim dimnjacima, ili krovovima napuštenih baraka i šupa. U veseloj igri ovih repatih vragolana treba uživati sa izvesne distance, jer iako su to naši drugari iz crtaća, ipak se radi o divljim životinjama koje su deo prirode i čija ćud je teško predvidljiva.
Iako kod nas nije rasprostranjen lov na vevericu, ona se lovi pomoću psa koji je markira na drvetu, a sezona lova je od 1. avgusta do 29. februara. Veverica zbog svoje okretnosti nema puno neprijatelja koji je mogu stići, ako se izuzme kuna zlatica, koja je isto tako spretna i brza kao i ova životinjica. Mlade i neiskusne veverice rado vreba i lisica, neprijatelj je i čovek koji se upušta u lov zbog bogatog i skupocenog krzna, kao i mesa koje se u nekim zemljama smatra za pravi delikates, jer je veoma ukusno i, po oceni stručnjaka, pomalo podseća na pileće belo meso. Od njenog bogatog krzna prave se visokokvalitetne bunde i šubare, i zbog toga se po nekim procenama oko dva miliona veverica svake godine ulovi samo u Sibiru, u komercijalne svrhe.
U poslednje vreme, kada su veverice u pitanju, sve je popularnije posmatrati dogledom te male vesele životinjice i fotografisati ih, jer one svojom živahnom igrom i vratolomijama na drveću uveseljavaju gledaoce i podsećaju nas koliko je bogatstvo, lepota i raznovrsnost živog sveta u našoj zemlji.
Izvor: Prof. dr Vladimir Barović, Filozofski fakultet, Novi Sad/Poljoprivrednik
Foto: Envato