Pre 15 – 16 godina Srbijom je odjeknula vest – gajenje puževa donosi bogatstvo. Nije trebalo puno da se u siromašnom narodu proširi bajkovita priča o lakoj zaradi i brzom obrtu novca. Mnogi poljoprivrednici već su zadovoljno trljali ruke i planirali da batale sve ostalo i okrenu se puževima, a nezaposleni stanovnici gradova su uzimali zajmove i ulagali poslednji dinar u nešto što će, kako su verovali, biti posao budućnosti. „Hladan tuš“ je došao vrlo brzo, već nakon 2-3 godine pužarstvo je ušlo u stagnaciju, a odmah nakon toga broj farmi je rapidno počeo da opada. Ljudi su ostali bez novca, razočarani, i kako kažu – prevareni. Ipak, istina je negde na sredini. Dajemo odgovor na pitanje: Zašto je propalo pužarstvo u Srbiji?
Za gajenje puževa su se uglavnom odlučivali ljudi bez ikakvih znanja o biologiji samih puževa, troškovima i obimu rada na farmi, gajenim biljkama, obradi zemlje i slično. Čak i oni koji su pravilno pristupili ovom poslu su brzo dospeli u probleme – uglavnom zbog primamljivih lažnih obećanja iz bezobzirnih reklamnih kampanja za prodaju opreme, matičnog jata i semena za farme, kojima se svesno dezinformišu budući farmeri. Privučeni obećanom zaradom, koja se zapravo nikada ne realizuje, oni su na samom početku prihvatili previsoke investicije. Prema tvrdnjama stručnjaka, “za samo tri sezone, 20 000 evra sa 20 ari” prosto nije moguće ostvariti, ni pod kojim uslovima.
Drugi problem predstavlja zagarantovan „siguran otkup“ i obezbeđivanje propratne dokumentacije. Naime, firme koje su ovo obećavale onima koji od njih kupe sve potrebno za uzgoj puževa su se u jednom momentu prosto ugasile i ostavile pužare na cedilu. Niko nije imao kontakt navodnih otkupljivača iz inostranstva, pa farmeri nisu znali šta da rade sa tolikim puževima.
Tvrdnje o neophodnoj kupovini stručno kalibrisanog i probranog matičnog jata, po desetak puta višoj ceni nego direktno od sakupljača iz prirode, takođe nisu istinite. Niko u Srbiji nema licencu da formira matično jato, niti registrovan pogon gde se to radi, a kupljeno jato je poreklom od istih sakupljača, samo nedopustivo skuplje. Dodatni je problem geografskog porekla kupljenog jata, koje nikad nije deklarisano. Zapravo je uvek bolje kupiti adaptirane i otpornije lokalne populacije od lokalnih sakupljača ili farmera nego matično jato nepoznatog porekla od velikih otkupljivača, jer na primer, jata iz pravih šumskih populacija ni uz maksimalnu negu neće biti u zadovoljavajućim uslovima usred vojvođanskih oranica.
Dalje, puževi znatno sporije rastu i sazrevaju nego što je to navedeno u reklamnim brošurama. Ukoliko ne dođe do pomora, prinos po kvadratnom metru ne premašuje 1 kg. Prinos od 2 kg puževa po kvadratnom metru u trećoj godini koji se navodi, ne bi mogao biti ostvaren ni u četvrtoj godini.
U brošurama je navedeno pravilo da „Puževe pre otkupa treba ostaviti na mreži da se očiste u trajanju 10-14 dana”. Zapravo, puževi se bez hrane očiste za svega 2 – 3 dana, tako da se ovo destruktivno uputstvo može protumačiti kao namera da se izazove pomor puževa, i na taj način izbegne „siguran otkup po zagarantovanim cenama“.
Još jedno od destruktivnih „pravila“ iz brošure je da je zabranjeno korišćenje pesticida u kohlearu. Puževe je u stvari veoma teško otrovati pesticidima, izuzev moluscida i pojedinih insekticida. Herbicidi im svakako neće naškoditi, ali prevelika brojnost korova i štetočina u životnom prostoru hoće. Ukoliko se herbicidi i insekticidi pažljivo odaberu, eliminiše se mogućnost ikakvih tragova u mesu.
Dakle farmeri ulaze u posao sa lošom početnom organizacijom, finansijskom konstrukcijom i savetima za gajenje. Kao rezultat toga dolazi do još grešaka.
Prostorna organizacija kohleara radi se prema preporučenoj šemi, što poslednjih godina sve češće odstupa od izvornih italijanskih 2,5 – 4 m širokih leja, jer se na osnovu stečenog iskustva dosta praktikuju 8-10 m široke leje. Zbog trke za zaradom, farmeri praktikuju neprekidnu upotrebu cele površine farme, odbijajući koncept sukcesivne upotrebe i odmaranja leja. To za posledicu ima nemogućnost bilo kakve obrade i presejavanja površina, što im italijanska škola pužarstva u principu i ne preporučuje, a u našim uslovima je neophodno. Farma stalno mora imati značajan procenat, od najmanje 25-30 % slobodnih leja za manipulaciju puževima.
Farmeri propuštaju da obave kvalitetnu duboku i višestruku površinsku obradu zemljišta na celoj površini, čak i pre samog ograđivanja farme. Time zaostaje mnogo žarišta štetnih organizama, seme i rizomi korova, što se kasnije razvije u velike probleme.
Ukoliko ograda nije dovoljno ukopana, ili nije dobro nabijena zemlja oko nje, to može omogućiti štetočinama da je prokopavaju, a često i da se gnezde ispod. Ograda može biti potpuno van funkcije i ukoliko je obrasla korovom i šibljem po dužini, ili su noseći stubovi montirani pogrešno, po spoljašnjoj strani, što je česta pojava, zatim, ukoliko su stubovi proređeni, ograda nije čvrsto postavljena pa vetar oslabi spojeve i razdvaja limene ploče ostavljajući šupljine (tipičan problem u ravnici) itd. Takođe, ukoliko ograda nije od lima, nego je krupna žičana ograda ona štiti samo od papkara i divljači, dok sve ostalo prolazi. Podrazumeva se da je u pomenutim slučajevima razlog postupka štednja novca ili rada, ali ukazuje na potuno nerazumevanje funkcije i značaja ograde. Pogrešno se ograda smatra prvenstveno sredstvom zaprečavanja prolaza za ljude, stoku, pse, divljač i slično. Samo je limena ograda dovoljno efikasna da spreči masovan prodor sitnih sisara, vodozemaca, gmizavaca, golaća i nekih insekata, zbog čega se primarno postavlja.
Kada je u pitanju gajenje puževa mnogi farmeri koji samostalno pribave matična jata ili kasnije dodaju puževe iz prirode, u farmu pored vinogradarskog puža unesu i druge vrste puževa. To su najčešće šumski puž, Helix lucorum L. i šareni puž, Cantareus aspersus i drugi, a svi oni, izuzev gajenih, nepoželjni su na farmi, tj. njihovo prisustvo prilikom otkupa obara cenu. Ozbiljno vođenje farme podrazumeva da farmer zna da razlikuje pomenute rodove, kako bi mogao da ukloni nepoželjne puževe iz kohleara. Ovo je u vezi i sa jednim od najozbiljnijih problema na farmi, a to je nemotivisana i neobučena radna snaga.
Izvor: V. Poleksić, B. Stojnić, M. Vukelić, XVIII simpozijum o inovacijama u stočarstvu