Đubrenje organskim đubrivima ima mnogo prednosti – pored toga što biljkama daju gotovo sva hraniva, organska đubriva popravljaju i neke osobine zemljišta.
Unošenjem organskih đubriva unose se i korisni mikroorganizmi, a istovremeno se aktivira njihov rad. Cilj upotrebe organskog đubriva je povećanje biološke aktivnosti zemljišta, a na taj način i njegove plodnosti. Unošenjem organske materije popravljaju se fizičke, biološke i hemljske osobine tla.
Od svih organskih đubriva najviše se primenjuje stajnjak. Važno je stajnjak rasturiti po parceli što je moguće ravnomernije, jer u suprotnom može kasnije da dođe do nejednake bujnosti useva i poleganja gde je rasturena veća količina ovog đubriva. Stajnjak bi trebalo rasturati neposredno pred osnovnu obradu zemljišta i odmah ga zaorati. Ukoliko se stajnjak rastura mnogo ranije od zaoravanja, nastaju veliki gubici azota. Na težim zemljištima, gde su uslovi za zaoravanje stajnjaka slabiji, trebalo bi zaoravati pliće, a na lakšim zemljištima dublje. Nedostatak plićeg zaoravanja stajnjaka je što ga oruđa za dopunsku obradu zemljišta iznose na površinu.
Nekada se primenjuje i svež stajnjak. Njegova prednost je što nema spremanja za zrenje na samom đubrištu, pa su mu gubici manji, ali njega ne treba rasturati vremenski blizu setve i sadnje, jer njegovo „burno“ razlaganje može naškoditi mladim biljkama ili semenu pri kljijanju. Svež stajnjak ima brojne nedostatke, kao što su: otežano rasturanje i zaoravanje, sporo razlaganje i sporo delovanje… Količina stajnjaka zavisi od osobina zemljišta i klime, od kvaliteta stajnjaka i zahteva useva, a najčešće se đubri količinom od 20-40 t/ha. Naravno, pre đubrenja stajnjakom trebalo bi obaviti agrohemijsku analizu zemljišta, a đubrenje obaviti na osnovu preporuke stručnog lica.
Stajnjak, zbog postepenog oslobađanja, ima produženo dejstvo. Na težim zemljištima preporučljivo je da se unosi na 4-5 godina, na ilovači 3-4, a na lakim zemljištima na 2-3 godine.
Mnoga poljoprivredna gazdinstva nemaju proizvodnju stajnjaka, a imaju mnogo slame i kukuruzovine. Spaljivanje ovih ostataka nije preporučljivo jer se time uništavaju velike količine organske materije koja nedostaje u većini naših zemljišta. Spaljivanje isušuje zemljište, uništava korisne mikroorganizme, zagađuje okolinu dimom i pepelom, a predstavlja i veliku opasnost od požara. Slamu i kukuruzovinu treba usitniti i ravnomerno rasturiti po parceli pre njihovog zaoravanja.
Foto: Pixabay
